Goran Tribuson

Goran Tribuson (Bjelovar, 1948.) jedan je od najčitanijih hrvatskih pisaca, scenarist i umirovljeni sveučilišni profesor. Diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao. Profesionalni put vodio ga je od državnih institucija, preko medija i izdavaštva do Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je predavao od 2000. do umirovljenja 2013. Od 2008. redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U književnosti se javlja početkom 1970-ih kratkim pričama koje književna povijest pridružuje poetici hrvatskih fantastičara ili borgesovaca (Zavjera kartografa, 1972.; Praška smrt, 1975.; Raj za pse, 1978.). U kodu fantastike napisao je i nekoliko romana, od kojih neki sadrže i elemente mistike, horora ili drugih žanrova (Snijeg u Heidelbergu, 1980.; Čuješ li nas, Frido Štern, 1981.; Ruski rulet, 1982.; Potonulo groblje, 1990.; Sanatorij, 1993.). Posebnu pažnju čitatelja privukao je popularnim društvenim i generacijskim romanima s elementima autobiografije, kao što su Polagana predaja (1984.), Legija stranaca (1985.), Povijest pornografije (1988.) i Ne dao Bog većeg zla (2002.), od kojih potonja dva predstavljaju vjerojatno i njegova najpoznatija djela. U kriminalističkom žanru napisao je ciklus romana s glavnim likom zagrebačkog istražitelja Nikole Banića (Zavirivanje, 1985.; Siva zona, 1989.; Dublja strana zaljeva, 1991.; Noćna smjena, 1996.; Bijesne lisice, 2000.; Gorka čokolada, 2004.; Susjed u nevolji, 2014.), dok ostali njegovi krimići i trileri na scenu dovode različite istražitelje, zločince i napete radnje (Made in U.S.A., 1986.; Uzvratni susret, 1986.; Propali kongres, 2014.; Sestrica s jezera, 2015.; Zbogom, Izabel, 2022.). U romanima Klub obožavatelja (2001.), Kuća u kojoj stanuje vrag (2006.) i Divlja plaža (2008.) Tribuson govori o autsajderima s gradskih rubova, dok u Zbirci otrova (2010.) i Ocu od bronce (2019.) vješto spaja pojedinačne i obiteljske priče s nacionalnom poviješću. Nesretne ljubavne priče okosnica su žanrovski hibridnih romana Vilinska priča (2021.) i Truba Cheta Bakera (2024.), dok se u kratkom romanu Landranja (2023.) isprepliću elementi putopisa i autobiografije. Posebno mjesto u Tribusonovu opusu čini autobiografska tetralogija, koja obuhvaća knjige Rani dani (1997.), Trava i korov (1999.), Mrtva priroda (2003.) i Vrijeme ljubavi (2017.), čije je najvažnije dijelove sabrao u knjizi Obiteljske slike (2022.). Autor je scenarija za zapažene igrane filmove (Crvena prašina, redatelj Zrinko Ogresta, 1999.; Srce nije u modi, redatelj Branko Schmidt, 2000.), a posebno su uspješni scenariji koje je napisao sa sestrom Snježanom Tribuson (igrani film Ne dao Bog većeg zla, 2002.; televizijske serije Odmori se, zaslužio si, 2006. – 2013.; Oblak u službi zakona, 2023. – 2024.). Objavljena su mu izabrana djela u deset knjiga, kao i zbirke izabranih priča Spavaća kola (1983.), Klasici na ekranu (1987.), Osmi okular (1998.) i Noćne priče (2010.). Dobitnik je više književnih nagrada, među kojima i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Prevođen je na više stranih jezika.