“Njih su tri: Rita, Agata i Delfa – žene neobičnih imena, ali u svoje vrijeme svaka s običnom sudbinom: zatiru sebe da bi se prilagodile očekivanjima drugih, nepisanim a uklesanim u kamenu privilima patrijarhata…”
(Jadranka Pintarić: Tri “obične žene” zatiru sebe da bi se prilagodile očekivanjima drugih. Jutarnji list, 13.11.2024.)
“Stoji ti put… govori o neravnopravnosti žena, o podčinjenosti i nemoći da se suprotstave nepravdama, poniženjima i tegobnom životu u patrijarhalnom, muškom svijetu… Sjajan je roman napisala Julijana Matanović. Gotovo minimalistički u izrazu, gust, ritmičan, slojevit, pun boli, neobičan u svojoj običnosti. Snažan.”
(Strahimir Primorac: Žene u muškom svijetu. Vijenac, god. 32 (2024), br. 801, 21.11.2024.)
“Pisan jednostavnim, gotovo minimalističkim, a opet iznimno dojmljivim stilom, kratki roman Stoji i put iznimno je snažno svjedočanstvo za ove prostore tipične nesretne ženske sudbine, a s literarne strane nedvojbeno ide u red ponajboljih ostvarenja Julijane Matanović”
(Marinko Krmpotić: Snažno svjedočanstvo o nesretnim ženskim sudbinama. Novi list, 13.12.2024.)
“Mistično, okultno znanje ženama koje se malo što pita nameće se kao jedini odgovor na imperative proizašle iz porodične hijerarhije uslijed i zbog koje dođe na normalno da se roditelj kćeri obraća sa sine, a da je žena ženi vuk”
(Franjo Nagulov: Julijana Matanović: Stoji ti put & Ivana Šojat: Tri carstva. Moderna vremena, 12.2.2025.)
Iz intervjua
“[Stoji ti put] …pleše na granici doživljenog i izmaštanog. No, priznajem, tri nosive slike, svaka u jednom dijelu romana, moje su. I samo moje. Moja je i ona u kojoj se, u kući izgrađenoj 1892., na ulaznim njezinim vratima zaglave šareni dječji krevetić i lijes u kojem je tijelo prerano preminulog djetetova oca. Moj je pogled na krevetić koji kidaju da bi se lijes mogao unijeti u rodnu kuću preminulog, u sobu u kojoj je rođen… to jest… priča o tri trpljive žene, ali to je možda više priča o muškim slabostima. Svi moji muški likovi su slabići… ”
(Julijana Matanović: Nisam ja klečala ni pred roditeljskim pragom kuće iz koje su me prerano odveli, pa neću ni pred palačom Akademije, razgovarala Nina Ožegović. Express, 13.12.2024.)
“Nikada nisam pisala da bih se svidjela, da bih se uklapala u modu vremena. Nikada se ne bih usudila pisati o stvarima koje nisam, barem jednim dijelom, iskusila vlastitom kožom. Život mi je dao dovoljno materijala. Samo ja moram odlučiti je li taj materijal moj dar ili možda moje prokeltstvo”
(Julijana Matanović: Život mi daje dovoljno građe, razgovarala Lada Novak Starčević. Jutarnji list, 18.3.2025.)