Émile Zola

Émile Zola (Pariz, 12. travnja 1840. – Pariz, 29./30. rujna 1902.) jedan je od ključnih francuskih književnika druge polovice 19. stoljeća i središnja figura naturalizma. Djetinjstvo je proveo u Provansi, gdje je sklopio prijateljstvo s Paulom Cézanneom. Nakon rane očeve smrti s majkom se preselio u Pariz gdje je živio u oskudici, boemski, te radio u nakladničkoj kući Hachette, upoznajući iznutra pariški književni svijet. Već prvim romanima, poput Claudeove ispovijesti i Thérèse Raquin, izazvao je snažne polemike i skandale zbog provociranja građanskog ukusa i morala. Pod snažnim utjecajem pozitivizma, liberalne misli i znanstvenih teorija, osobito ideja Claudea Bernarda, razvio je koncepciju naturalizma, koji je shvaćao kao primjenu znanstvene metode u književnosti. Ta je načela izložio u nizu teorijskih tekstova, među kojima se ističe Eksperimentalni roman. Središnje mjesto unutar njegova opusa zauzima ciklus Rougon-Macquartovi, dvadeset romana objavljivanih između 1869. i 1893., zamišljenih kao „prirodna i društvena povijest jedne obitelji u doba Drugoga Carstva“. U njima je Zola istraživao djelovanje nasljeđa i sredine na pojedinca, kritički prikazujući različite društvene slojeve: od radništva i seljaštva do buržoazije i financijskog svijeta. Djela poput Jazbine, Nane, Germinala, Djela ili Zemlje postala su paradigmatski primjeri naturalističkog romana. Ogroman uspjeh donio mu je vodeću ulogu u krugu pisaca koji su se redovito okupljali u njegovoj ladanjskoj kući u Médanu, tzv. médanskoj školi. Nakon Rougon-Macquartova slijede romaneskni ciklusi Tri grada i Četiri evanđelja, u kojima se okreće društvenim reformama i socijalističkim idejama. Kao angažirani intelektualac istaknuo se otvorenim pismom tadašnjem predsjedniku Republike (Optužujem) u kojem razotkriva nepravde koje su obilježile aferu Dreyfus, zbog čega je potom bio sudski progonjen. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegovu opusu pripada važno mjesto u razvoju modernog romana i europske književnosti.